Vijesti o novim šumskim požarima u Amazoniji, alarmantni izvještaji o stanju na mediteranskoj obali svake godine te višecifrene brojke izgubljenih površina i slike ostataka šuma prekrivenih pepelom, izazivaju duboku zabrinutost. Ti događaji sugeriraju da su stubovi ekološke stabilnosti možda nepovratno izgubljeni. Procjenjuje se da je za preko 90% požara danas glavni uzročnik čovjek uz klimatske promjene koje stvaraju povoljne uslove za nastanak i širenje požara.

Požarom protiv požara

Prije nego što je čovjek počeo da kontroliše vatru u svrhu suzbijanja širenja, prisutni su bili prirodni mehanizmi sprečavanja širenja i tradicionalne metode autohtonog stanovništva[1]Povremeni požari slabijeg intenziteta su poželjni obzirom da dovode do sagorijevanja prizemne vegetacije i mrtve organske materije, na taj načn se uklanja potencijalno gorivi materijal koji bi mogao prouzrokovati požare većeg intenziteta. Izgorjele površine stvaraju diskontinuititet u sklopu krošanja što predstavlja svojevrsnu barijeru kod širenja većih i razornijih požara.

Pirofiti – biljke koje vole vatru

Vatra se često doživljava kao sinonim za uništenje i destrukciju, nakon čega nema povratka. Ipak, postoje vrste koje su razvile mehanizam adaptacije na utjecaje visokih temperatura te je pojedinim vrstama požar čak i neophodan za dovršetak njihovog reproduktivnog ciklusa. Evolucija je omogućila da vrste koje rastu u toplijim krajevima razviju posebne mehanizme zaštiteod visokih temperatura, poput debele vatrootporne kore i akumulacije veće količine vode u biljnim organima, što otežava njihovo zapaljenje.

Posebna grupa tih biljaka, uglavnom četinarskih vrsta, je razvila mehanizam koji zahtijeva visoke temperature kako bi vrste mogle da otvore svoje šišarice i izbace sjeme, što omogućava regeneraciju na opožarenoj površini[2]. Nažalost, vrste koje imaju ovu sposobnost se ne mogu naći u Evropi, njihovo prirodno stanište se nalazi u Sjevernoj Americi i Australiji, a tu spadaju džinovska sekvoja (lat. Sequoia gigantea), jack pine (lat. Pinus banksiana), sand pine (lat. Pinus clausa), eukaliptus i dr.

Prirodna sukcesija

Proces regeneracije biljne zajednice nakon požara naziva se autosukcesija[3]Ovaj proces temelji se na sposobnosti biljaka da razvijaju nove izdanke iz panjeva i sjemena, prilagođenih ovakvim uvjetima. Požar može podstaknuti veću raznolikost biodiverziteta, jer se na novoj, očišćenoj površini mogu naseliti biljke kojima je potrebna veća količina svjetlosti. Također se naseljavaju pionirske vrste, koje imaju snažnu sposobnost regeneracije i koje narušeni ekološki uvjeti ne ometaju u njihovom širenju. Pionirske vrste postepeno obnavljaju zemljište stvarajući novu organsku materiju, što u konačnici dovodi do poboljšanja stanišnih uvjeta i povratka prirodne vegetacije.

Učimo od šume

Oduvijek su postojali razorni događaju koji su dovodili do destrukcije prirodnih zajednica, ali evolucijski su se razvili mehanizmi koji omogućavaju da se takve katastrofe prevaziđu i da se ciklus razvoja ne zaustavi. Iz ovih saznanja moguće je usvojiti prakse koje pomažu bolje razumijevanje dinamike požara i rekonstrukcije ekosistema. Prakse koje se mogu usvojiti uključuju:

1. Smanjenje potencijalno gorivog materijala – to se postiže održavanjem higijene šume, što podrazumijeva uklanjanje starih osušenih stabala, prekobrojnih grana koje ostaju u šumi nakon sječe, sprečavanje formiranja korovske vegetacije te strogo kontrolisan prizemni požar uz prisustvo obučenih vatrogasaca;
2. Diskontinuiran sklop – izgradnjom šumskih kamionskih puteva i protivpožarnih prosjeka se ostvaruje prekid krošanja i omogućava zaustavljanje vatre;
3. Raznovrsnost – uzgajanje mješovitih šuma umanjuje mogućnost da požar uništi cijelu sastojinu
4. Rekultivacija – while monitoring natural autoseccession, it is possible to identify which species naturally appear and best regenerate the given habitat.

Ekološki uvjeti su se počeli naglo mijenjati pod utjecajem klimatskih promjena te mehanizmi za prevazilaženje katastrofalnih događaja nisu u potpunosti prilagođeni današnjoj dinamici nastanka i razvoja požara. Na šume se vrše mnogi pritisci u pogledu dobivanja što vrijednijih drvnih sortimenata u što kraćem roku, što šumskoj zajednici ne daje dovoljno potrebnog vremena da se samostalno oporavi od požara i uspostavi ekološku ravnotežu. Jedna od mjera koja se se može poduzeti za održavanje vitalnih i otpornih šuma jeste praćenje prirodnih procesa i potpomaganje istih.

 

 

 

 

[1] Phillips, C. (2023, April). How forest management can build healthy wildfire cycles in western North America. Union of concerned scientists. https://blog.ucsusa.org/carly-phillips/forest-management-and-wildfire-in-western-north-america/

[2] Pyrophile plants. (2017, April). Insanitek. https://insanitek.net/pyrophile-plants/

[3] Lloret, F. (2017, August). Forest wildfires: learning from the beast. Creaf. https://blog.creaf.cat/en/knowledge/forest-wildfires-learning-from-the-beast/